Godinama ga gledam po raznim publikacijama i po internetu i uvijek kažem „Moram ga vidjet!“, al' uvijek mi nešto preče. „Umrtvo“ nekako izgleda nalik maketi od lego-kocki, valjda zato što su slike okoliša mnogo rjeđe, uživo je, zajedno s tim, neka druga i drugačija priča.

Zna se da je dvorac Trakošćan prvotno podignut još u 13. stoljeću, ali su kasnije preinake uglavnom, kao gumicom, prebrisale sve iz tog doba. Zna se i za grofove Celjske, Jana Vitoveca, Ivana Korvina i Gyulaye kao nekadašnje vlasnike, ali su grofovi Draškovići, zadobivši ga 1568., na sve stavili svoj pečat. Nije da na slično nisam nailazio, naiđe se na to po Austriji, Njemačkoj i drugdje, ali je rijetkost da je neka ovdašnja velikaška obitelj gospodarila ovakvim jednim mjestom gotovo četiri stoljeća.

Draškovići su dvorac posljednji put vidjeli 1944. godine i obično se kaže da su „otišli“ u Austriju. Ne znam koliki idiot bi neko trebao biti da samo tako „ode“ iz ovakvog raja, prije će biti da su shvatili šta ih, iako ni krive, ni dužne, čeka kad na vrata zakuca „narodna vlast“; bolje pobjeći i zauvijek izgubiti dvorac nego ostati i bez dvorca i bez glave. Kasnije ću na jednom zidu vidjeti zapis kako je Ivan Drašković zamolio tada mladog baruna Janka Vranicanyja-Dobrinovića, kasnijeg hrvatskog diplomata i ministra, da sačuva trakošćansko blago, što je ovaj, u ožujku slobodonosne 1945., i učinio, pohranivši ga u prostorima zagrebačkog Državnog arhiva te Muzeja za umjetnost i obrt.

Do dvorca, zadjevenog u sam vrh istaknutog brežuljka, stiže se preko kamene ćuprije što premošćuje trenutno bezvodan potočić. Ima okolo kojekakvih zgrada, u jednoj otvorena i izložba fotografija sa seoskim motivima, sa strane su panoi s informacijama za posjetitelje, u klaustru drveni kipovi, ali je sve to uzalud, oči lete samo gore, prema trakošćanskoj kuli u oblacima. Zastanu tek uz spomen-ploču s petokrakom koja nam kazuje da je tu 1944. djelovao narodno-oslobodilački odbor Kotara Ivanec. Bit će da je Draškovićima neko iz tog odbora nešto šapnuo…

M.J. | Bljesak.info / Za minutu sam već unutra

Naravno da jedva čekam prijeći kapiju dvorca, ali bi bila šteta i grjehota odmah krenuti uzbrdo; em je okolo manji uspon, em se ima šta vidjeti. Jezero, umjetno, ali tako vješto uklopljeno u ambijent da mnogi koji ovdje dođe ostane u uvjerenju da je prirodno. Ima i „staža“ - napravljeno je u doba dok su ovuda Draškovići šetali i pjevušili hrvatske budnice, a za toliko godina bi se srodilo s prirodom i da je izabrano kakvo manje pogodno mjesto. Jesen je, kad sam bio u Trakošćanu, tek granula, mogu zamisliti kako sve one šetnice, oivičene cvijećem i ukrasnim grmljem, izgledaju u kasnojesenskom zagrljaju šarolike šume! Sad je možda još uvijek zaleđeno pa ko smije na „slićure“, eto mu prilike! Uskoro će ga, čujem, privremeno nestati, zbog izmuljivanja; posljednji put je to obavljeno prije čak 60 godina pa pola „rupe“ u kojoj se skutrilo zauzima mulj, Nakon što posao bude završen, a potrajat će, i ribama i ljudima bit će ljepše.

Danas oko jezera tek poneki šetački par, ribolovaca, pak, nema, brojna grgečka obitelj može mirno sanjati svoje riblje snove. Na plavetnoj vodenoj površini lijepo se, sneno čekajući ljeto, oslikavaju trenutno prazna brvnara s restoranom i pomno parkirane pedaline, ali i traktor što prolazi rubom jezera; treba svu ovu ljepotu i održavati.

Do dvorca vodi poučna staza s panoima na kojima je ispisano sve bitno, ali ne gubim vrijeme na to, sve ću vidjeti vlastitim očima. Zovu je „Put vila“; što se mene tiče, skroman sam, jedna mi dosta :) Usred šumskog mira kapela Svetog Križa; mala, samozatajna, gotovo stidljiva, iako joj ne fali baš ništa. U nju, čut ću kasnije, mnogi ovdašnji delija uđe k'o momak, a izađe vjenčan. Procedura uklopljena u duh mjesta, to su takozvana Trakošćanska vjenčanja.

Evo me, napokon, pred ulazom. Kameni grb, valjda Draškovića, čiji će drugo, ili barem jedna od njegovih inačica. Životinjsko carstvo u malom. Inače stižem taman kad i djelatnici, a ovdje su svi vitki, budući da – ništa auto! – svakog jutra prošeću do dvorca. Sačekat ću da uđu, zagledajući latinske natpise, grbove i kipove u kutovima i nišama, a koju minutu kasnije vrlo ljubazna gospodična Melita Galinec objasnit će mi kuda krenuti da bi se vidjelo baš sve.

M.J. | Bljesak.info / Mjesto za kavenisanje

Začas sam, zinutih očiju, u istočnoj kuli, nekadašnjoj blagovaonici, odavno lovačkoj dvorani. Nisam fan lova, ali su rogovi srndaća, razne preparirane ptice i glave jelena lopatara lovački trofeji Draškovića, ako ne baš svi, onda barem neki od njih, budući je na pojedinima zabilježeno koje godine i gdje su životinje pale za lovačku slavu. Spominju se, uz imena lovaca, okolne šume, ali se jezdilo čak i austrijska i mađarska lovišta. Ovdje su grofovi sa svojim društvom, sigurno uz čašicu odličnog vina, razvezujući sve one beskrajne muške priče, odmarali nakon što se vrate iz lova. Da je sve bilo u znaku lova, svjedoči i velika bijela kaljeva peć ukrašena lovačkim motivima.

Put vodi u obiteljsku knjižnicu. Prevladavaju njemački i francuski jezik, moralo se biti „u toku“, ima ih, sudeći po hrptovima, i prilično dugovjekih, ukupno možda 1500-2000, što enciklopedija, što onodobne popularne beletristike, praktički sve vrijedno do čega se onda moglo doći.

Slijedi, sada već u zapadnoj kuli, okrugla Viteška dvorana, kažu najreprezentativniji dio dvorca. Nasred sobe dvojica u oklopima i pod punom ratnom spremom, a ja se uvijek čudim kako su uopće s toliko željeza na sebi uspijevali vitlati mačevima i sabljama :-O Okolo zbirke oružja i opreme i portreti velikih vojskovođa, a Draškovići su se, prema povijesnim zapisima, nerijetko baš-baš isticali, prvotno u borbama protiv osmanlijskih hordi, a onda i drugdje gdje je trebalo braniti kršćanstvo, ali i interese dvora. Šta da kažem osim da se, evo, družeći se s trakošćanskim vitezovima, osjećam kao da sam se upravo vratio u srednjovjekovlje, i to sa svom romantičnošću tog doba, pa makar sva bila satkana od laži.

Vitezovi, ali i svi ostali Draškovići, popisani su na rodoslovnom stablu u predvorju: Odnosi se to, međutim, samo na one što su živjeli od prvog poznatog, Ivana, pa do 1668. godine, kada je stablo izrađeno, a neko novije, koje ih je obuhvatilo sve, vidjet ću kasnije. Zdesna je oslikan i prikaz dvorca kako je tada izgledao i najstariji je za koji se zna. U obiteljskoj dvorani, svakodnevnom obiteljskom okupljalištu, opet portreti; ratnici odreda namrgođeni, gospođe uglavnom sjetne i zamišljene, poneka i s izrazom blage oholosti. Iznad drvenih dovratnika grbovi izrezbareni u drvu, i onaj obiteljski, ali i neki drugi. Neki od zidova kompletno oslikani, pokućstvo su očito radili najbolji majstori drvorezbarstva, posuđe sja i koliko odmah bi u njemu mogao biti poslužen ručak, samo da se odnekud pojave tihe sluge i gospoda grofovi i grofice. Ko se već umorio od upijanja trakošćanske povijesti, načas će odmoriti u malom unutarnjem dvorištu s cisternom, iznad koje su se nadnijeli balkoni i red lovačkih trofeja.

M.J. | Bljesak.info / Viteška dvorana

Volim stare fotografije pa ću svrnuti vidjeti i zbirku ovdašnjih, pogotovo što se odnekud sjećam da su se i neki od Draškovića, i to među prvima u Hrvatskoj, baviti tim zahtjevnim zanatom. Jedan od njih, Juraj IV., znan i kao obnovitelj tada zapuštenog i pomalo već urušenog dvorca, zaraslog u lozu i grmlje, može se ubrojiti u pionire fotografije, a mlađi mu rođak Karlo od zanata je prešao u umjetnost pa je za njega znala cijela uljuđena Europa 19. stoljeća. Mnoge koje gledam po zidovima, ovdje kažu svjetlopisi, upravo su njegove i umjetnički pristup je, kroz odabir motiva, kompoziciju, gotovo savršen odnos svjetlosti i sjena, vrlo vidljiv. Za doba u kojem nije bilo photoshopa su čudesne, mnogi ih danas ni fotošopiranjem ne znaju dovesti na ovu razinu. Pozirali su mu uglavnom članovi obitelji, nadasve strpljivo, čim je neke od njih uspio „uhvatiti“ „u skoku“. Imalo se – moglo se, pa je Karlo imao čak devet vrhunskih kamera, a u potrazi za dobrim svjetlopisom znao je prolunjati i obroncima Alpa, starim Dubrovnikom, Mađarskom, Austrijom i drugdje. E, da, ni to nije od viška napomenuti: Juraj je još 1865. snimio i prvi dosad poznati hrvatski akt. Ne zna se ko je bila avangardna dama koja se pristala obnažiti za „svjetlopisanje“, ali je među ljubiteljima fotografije poznata kao „Jurimirska frajla“.

U pravi čas mi se – dojmova je i previše da bih ih mogao upiti lako i brzo – pred očima pokazuju vrata što vode na otvorenu terasu. Prigoda je to za jedan mali reset, mada ni dojmovi koji se, pogledom s ove visine na jezero, livade s nešto žitnih polja i okolne šumske pristranke, nimalo nisu za podcjenjivanje, ali su barem druge vrste. Ovdje bi se, snatreći omamljen viđenim i varljivim jesenskim lahorom, moglo ostati do kasnog počinka, možda i štogod pjesmuljka napisati, ali toliko toga unutra još čeka.

Prva je na redu maketa Trakošćana, to za nas što nemamo drona, da ipak možemo vidjeti kako dvorac vide ptice i kako ga svojim žutim očima gleda sunce. Ono prodire i u neobaroknu spavaonicu, stropa kasetiranog kao u mletačkim crkvama. Puno drvo, nije tad bilo iverice i sličnih papazjanija, masivno i bogato izrezbareno, i dvometarska kaljeva peć u kutu. Ne da lanac, inače bih probao čvrstoću, mada nemam ni tračka sumnje, znali su Draškovići ugoditi sebi i svojim gospođama. Slično je i u predsoblju, gdje dominira portret Marije Terezije.

M.J. | Bljesak.info / Pogled na unutarnje dvorište

Blizu je i soba za molitvu, to za pred spavanje, da se, ne daj, bože, ne zgriješi u snu, a i nakon što se zgriješi. Slike, dakako, sakralne, tu su i kaleži i još štošta, zamalo da se može izmoliti misa za jednu osobu. A kad se grijesi otresu s leđa k'o prhut iz kose, pravac Glazbeni salon, najraskošniji dio dvorca, sa slikama opervaženim pozlatom i prozorima s vitrajima. Rokoko peć, da nema zime dok se zvuci klavira iz radionice Bečlije Konrada Graffa talasaju dvorcem. Mala knjižnica valjda je dodana da se, svaki put kad se poželi štogod za čitanje, ne bi moralo na susjedni kat, a grofica Julijana, iz roda Erdödyja (1847.-1901.), kao tada poznata slikarica europskih dometa, jedina je zaslužila vlastitu, i to nemalu sobu. Rođena u Bratislavi, jednom od ondašnjih „centara svijeta“, najveći dio života provela je ovdje, a ovdje su ostali i njeni radovi, kao i boje te drugo potrebno za slikanje. Evo je, sad će na vrata, tako izgleda. Julinanina soba odiše i nama bliskim orijentalnim duhom, ne, naravno, zbog neogotičke peći već zbog pomalo istočnjačkog ćilima, nestandardnih zavjesa te mangale.

Na prvom katu je i raskošna blagovaonica, kamo je, hrana, zanimljivo, stizala kroz neku vrstu šaltera u zidu, bit će da se služinčad ne miješaju s gospodom više nego li se mora. U dvjema bliskim prostorijama prikazana je povijest Draškovića i njihova dvorca. Grbovnici, darovnice, stare ratne i paradne zastave… Pa galerija sa svom silom portreta Draškovića iz raznih koljena, a onda i jedna gdje su naslikani kad su bili mali. Da ne zaboravim, ko se bavi stilovima u pokućstvu, ovo mjesto ne smije zaobići: barokna soba, nekad davno dvorska kapela, rokoko soba, klasicistička soba s dvama svijećnjacima iz napoleonskog doba, bidermajer soba s litografskim prikazom austrijske carske i kraljevske obitelji, neorenesansna soba, časnička soba, te jedna s tapetama oslikanim postrojbama što su, pod zapovjedništvom Draškovića, sudjelovale u Sedmogodišnjem ili Pomeranskom ratu (1756.-63.). Slikar se, ne znam koji, baš potrudilo, iscrtavši čak 821 vojnika i časnika, što konjanika, što pješaka s pripadajućim oružjima i zastavama, u dlaku precizno postrojenih na zidovima, uključujući i mali vojni orkestar.

M.J. | Bljesak.info / U dlaku precizno postrojeni

Uh... Od mnogo čega ovdje zastaje dah, sto sreća da nema više katova, ne bi živ čovjek sam sa sobom na kraj! Ostaje još prizemlje, čiji je najveći dio zauzela dvorska kuhinja s ogromnom kaljevom peći, valjalo je nahraniti Draškoviće i njihove goste. Pored nje je tamnica, ona je tradicionalno „u magazi“, ali umjesto da se igram mučenika i mučitelja, vani ću, na svjež zrak, prošetati cinkturom i popeti se na drveno stubište, još koji pogled s visine, samo na drugu stranu, nije od viška.

Da puno ne dužim: čudesno mjesto i, ko može, nikako ga ne treba zaobići! Ako ne vjerujete meni i ovom što napisah i poslikah, vjerujte uglednom turističkom časopisu „Conde Nast Traveler“: njegovi urednici uvrstili su Trakošćan u elitni popis 12 najljepših dvoraca Europe!

Još opsihiren Trakošćanom, vraćam se u „normalni“ svijet, a ovdje je to mjestašce Bednja, općinsko središte kome pripada i dvorac. U objektiv stavljam kip pretpostavljam svetog Florijana ispod krovišta vatrogasne zgrade, crkveni toranj što strši iznad guste šume, metalnosjajni spomenik poginulim braniteljima… I sve je to lijepo, ali je jedino stvarno središte ovog kraja, makar od 1944. bez ijednog stanovnika, Dvorac. Velikim slovom, zasluženo!